February 2005 ...................... [load english version ]

U teskoj noci, posmatram prijatelja sto u tami sjedi, sa ocima prekrivenim sjenom ocaja na licu svome i mislima snenim sto putuju daleko, na mjesta nemoguca za vidjeti, do puta koji vodi u jos dublji mrak; do istine koja vodi u jos jedan prokleti trag sudbine. A sudbina jos uvijek strpljivo ceka na njega, poput snenog sna koji ceka na pricu za laku noc. On sjedi sam medju svoja cetiri zida, na cebetu sto pokriva ga s ljubavi, sa iscekivanjem ispunjenim strascu. On je tu, jos uvijek, i ceka zadnji tranvaj ka svojoj jedinoj ljubavi, ka nepoznatom obliku sto mami ga poput naivnog djeteta u noc, dozivajuci ga njeznim rijecima. On je tu i ceka na nju.

Cekajuci, zivi samo jedan san, vjeciti san sto zivi svaku noc koja ga proganja, stvarajuci mu slike u glavi, slike koje ga bude i tjeraju da misli. Misli na nju, jedinu, ljubav njegovog zivota, koja ujedno misli na njega svakim korakom kojim prolazi kroz noc. Svakim korakom koji govori istinu o tome sto je bilo i sto ce biti. Dorbo i lose za njega. Mir i nemir njegove duse koja se ocajnicki bori da je dotakne, jos jednom, nemirnim dodirom ceznje, koji zeli mnogo vise od onoga sto se cini ociglednim.

On je jos uvijek tu, u uglu svoje spavace sobe i doziva nju, jedinu, sto trazila ga je, danima i nocima nezaboravljene proslosti i s nadom da ce joj oprostiti; sve istine i lazi sto pricala mu je ponekad tiho na uho. Sve molitve sto klanjala je iz dana u dan, nadajuci se da ce joj biti oprosteno.

“Zasto si tu, sada, ljubavi!?” Upitao ju je drhtavim glasom dok je haos prolazio kroz njegov um ispunjen prokletim hemikalijama stopedesetjedinice.

“Dragi, ja tebe jos uvijek zelim; vjecnim snom sanjati i punim zagrljajem obuhvatiti.” Rekla je skrivajuci svoje lice u noci. Njegov pogled, sasvim izgubljen i zbunjen, skrivao je strah od njene misterije, njenog postojanja sto bilo je tu samo kao zadnji kolac u njegovom srcu, posljednji oziljak za koji se nadao da je zauvijek nestao.

Njen glas, poput andjela, govorio mu je stvari koje je zelio cuti, sve sto je zelio razumjeti. Ona je ipak bila sve sto je trebao u tom trenutku. Njegov spokoj i kraj u kojem se rodio mnogo godina prije.

“Zasto gledam u tvoje prokleto lice, ljubavi?! Nisam te vidio dugo. Zasto bih trebao da gledam u nekog ko me je osudio na propast, na zivot bez osjecanja i svega sto bi trebalo u sustini definisati moje postojanje!? Zasto!?” Bijesnim povikom bi joj govorio dok mu se ona polako primicala, govoreci smirenim tonom, kao da ponovo zeli biti njegov prijatelj.

“Ja te ne poznajem vise!” rekao joj je dok mu se priblizavala, a sjene proslosti su ga ponovo obuhvatale, spretno i brzo kao da su to vec ranije radile. Sjecao se trenutaka koji su punili njegov zivot poput prazne boce s kisikom.

Ona je zapravo uvijek bila tu, pored njega, mada ga nikad nije zeljela toliko koliko zeli sada. A zelja je postajala jaca i jaca. Bio je svjestan njenog prisustva. Sam, u mraku, cak je prizivao njeno ime, a ona se odazivala i polako mu prilazila; plovila je poput vjetra, na prstima, ponekad opreznije zato sto je znala da on zna biti neprijatnog raspolozenja. Ona se njega bojala. Ali mu je jos uvijek prilazila, preuzimala je rizik posljednjeg ocajnoga cina, jedinog preostalog u ovom trenu. Posljednja sansa, posljednji razlog za sve sto predstoji.

“Nisam te ocekivao veceras.” Rekao joj je po ko zna koji put.

“Ali zasto, ljubavi? Ovo je savrsena noc za nas. Mozes li izmisliti bolji razlog od ovog?” Umiljatim glasom odgovarala je dok ju je skepticno posmatrao, ubrzano trazeci dobar izgovor da je konacno prihvati k sebi.

“Ti vise nisi sto sam ocekivao...” Njegova grimasa, neugodna do bola, prijetila je njenoj prisutnosti, zeljnoj njega. Govorio joj je. “Izgledas nekako drugacije, nisam te tako zamisljao, prokletnice!” Bijesno je buljio u njen pogled.

“Ne brini, sada sam tu, samo za tebe, zbog tebe. Zelim te, ljubavi.” Andjeoskim nevinim licem pokusavala ga je pridobiti. Ovo je radila vec nekoliko puta do sada.

“Znas, ja te zelim. Ne mogu ti objasniti koliko te zelim. Zelim te vec godinama, ali ti me uvijek odbijas od sebe. Zasto ljubavi? Ja znam da i ti zelis mene.” Gotovo razocarana, govorila je ove rijeci dok se njegovo skepticno i umorno lice jos uvijek borilo sa demonima proslosti. Demonima koji su ga napadali neprestano, iz trena u tren, nadajuci se da ce odustati od vlastitog sna i prepustiti se pustinji stvarnosti. Onoj koje se boji. Posmatram ga, njegova silueta sama je i misli na sve sto je bilo prije, i sto moglo je biti. Ona je bila s njim. Gotovo senzualnim i eroticnim glasom, dotakla ga je. Uzivao u njenoj ljubavi, u njenoj nevjerovatnoj vjestini zavodjenja. Uzivao je u njenim rukama. Ona je bila tu samo zbog njega, i mazila je njegovu kosu i lice dok je padao duboko u trans.

“Ja tebe volim.” Rekao je.

“I ja volim tebe.” Odgovorila je ljuljajuci njegovu glavu.

“Nemas vise o cemu brinuti, ja sam tu za tebe, dragi.” Njihova lica su se skoro mogla dodirnuti. Njihove usne poljubiti. Konacno su bili zajedno. Njen dodir, poput nemoguceg svilenkastog vlakna prelazio je preko njegove hrapave koze, milujuci ga i tepajuci mu. Konacno, dopustio joj je da ga obuhvati svojim zagrljajem punim strasti, poljubcima zeljnim ljubavi. Prihvatio ju je zestoko, i ona je prihvatila njega. Uzela ga je i bili su zajedno, u njegovoj praznoj sobi koju je obasjavala samo sjena zaborava. Uzivali su jedno u drugome, voljeli su se. Bili su skupa i sve ostalo bilo je svejedno.

Bili su tu, zaljubljeni, iako je jedno od njih ustvari samo kraj. Kraj sto prijeti svima. Iz dana u dan, neprestano. Ona je savrseno bice, ispunjeno mislima i dusama mnogih, osjecanjima koja pojedini osjetili nikada nisu, a zeljeli su. Njeno ime je Smrt, i dosla je po njega, mog prijatelja. Uzela ga je drsko i otisla u noc. Mog napacenog prijatelja, suicidnog manijaka, koji ju je dozivao tako dugo i tako cesto, godinama. Njegova zelja, konacno je ispunjena, a njegova bol konacno je nestala.

“Sretan rodjendan, prijatelju.” Obrisao sam krv sa svog noza i spremio ga u dzep. Stojao sam tu neko vrijeme i pod slabim zracima umjetne svjetlosti sto prodirala je kroz prozor bez zavjesa, posmatrao sam njegovo tijelo i prljavu lokvu sto slijevala se ispod kreveta. Razmisljao sam o sudbini i postoji li uopste nesto takvo? Uz duboki uzdah, napustio sam jos jednu tuznu prostoriju i krenuo i saam dalje u noc, mozda na pivo ili nesto slicno.