Novembar 2000 ....................... [load english version ]

Pocetak je vrlo delikatno vrijeme, vrijeme suludo za izopaceno oko jednog studenta medicine. U tami zapostavljene prostorije, culi su se Alfredovi koraci. Alfred je bio domar u Vili Scarletovih vec vise godina.

U prostoriji je zatekao Catherine.

"Oh, miledi, sta Vas dovodi u ove mracne prostorije?"

Catherine je pusila svoje uobicajene tanke cigarete koje joj je suprug donio iz Afrike prosle godine.

"Ljubav, dragi moj Alfrede, ljubav. Zar nikada nisi bio zaljubljen?" Pokusavala je prodrijeti u dubinu njegovih plavih ociju...

"Da, bio sam zaljubljen, nekada davno..." rekao je skrivajuci pogled.

"Losa su to vremena, miledi, radije ne pricam o njima." Zelio je pobjeci iz prostorije.

"Pricaj! To nije molba." zaustavila ga je. "Ti radis za mene, znaci, ovo je naredenje. Zelim cuti svaku rijec." drsko je otresla pepeo.

Alfred je zapoceo svoje memoare iz dana kada je isao na kraljevski medicinski fakultet. Njegova prica vodila je do predvidivog kraja, ali miledi je strpljivo slusala melodicnu pricu o nezaboravljenoj romansi dvoje zaljubljenih studenata.

Alfred je pricao.

"Jednog dana, zatekao sam je u krevetu sa mojim najboljim prijateljem..."

"Oh, Boze, kako tragicno." naivno je komentarisala miledi. "Zaboga, Alfrede, zar se nikada nisi smijao u zivotu? Zar se nikada nisi smijao... ZIVOTU?! Ah, kako si samo glup i naivan, pa zar si ocekivao da ce ti zauvijek ostati vjerna?" Catherine se grohotno smijala, sto je Alfreda ponizilo.

Zgrabio je zarac iz kamina i davolski joj ga zakovao u celo. Zapostavljena prostorija je ponovo odisala tisinom, smrdljivom nepodnosljivom tisinom.

Krv se slijevala po sarenom perzijskom tepisonu, dok je nedogorena cigareta jos uvijek zivjela medu njenim prstima. Sat je konacno otkucao ponoc.

"Kako si samo glupa i naivna, zar si stvarno mislila da ces prezivjeti ovaj razgovor?"

Bacio je zarac na pod i lagano izasao iz prostorije sa osmijehom na licu jer jos uvijek nikome nije ispricao pricu o svom prvom ubistvu.