Jun 1998 ........................ [load english version ]

Noc u Drugoj Aveniji dosla je neprimjetno kao i svakog novog datuma. Nekada fino mjesto za stanovanje, Druga Avenija vise nema epiteta kojim bi se mogla opisati njena bolja strana. Prljave ulice i sada vec stare rusevine predstavljaju sve sto je od nje ostalo. Prepuna praznine, Druga Avenija odise tajnovitoscu koju se niko ne usudjuje istraziti. I zaista, sve sto se medju starim zidinama moze cuti i osjetiti je stalni propuh koji intenzivno prati isti smjer kretanja.

Vrijeme prolazi, ali sadasnjost i nije najbolje razdoblje za zivot. Temelji istine, mada cesto i vjesto skriveni od ljudskog razuma, poremeceni su kada je neko narusio privatnost zaboravljene proslosti.

Skoro savrsena tisina prekinuta je sitnom kisom koja je pocela padati. U daljini su se culi koraci sto nije bilo uobicajeno, jer u ove krajeve vise niko ne zalazi. Zvuk prazne limenke odjekivao je iza ugla gdje je bila grupa ljudi. Kretali su se prema mjestu gdje je nekad bila najveca zgrada Druge Avenije. Vodja grupe razlikovao se od ostalih. Nosio je crni mantil koji se povremeno primjecivao na mjesecini koja se skrivala iza tmurnih oblaka. Slusalice u usima su se takodje tesko mogle primjetiti jer ih je kamuflirala rascupana divlja plava kosa koja je licila na sve drugo osim na kosu. Zastao je pred velikim vratima nekadasnje opstine, uvukao jos jedan dim cigarete i potom je bacio. Slusao je Radiohead i, gledajuci mjesec, tiho pjevao stihove:

“I’m on a roll, I’m on a roll. This time, I feel my luck could change…”

Potom se srusio na leden beton i glavom udario od zid. Ostala trojica su mu prisla i sjela pored njega.

“Alex, jesi li u redu?” upitao je jedan od njih.

“Da… Da…” odgovorio je skidajuci slusalice.

“Pa… zasto si nas doveo ovdje?” zbunjeno je pogledao Alexa koji ni sam nije znao sta zeli reci. Razmisljao je o problemima kao sto je ogromna svota novca koju je upravo izgubio na kocki. Njegov razum podsjecao ga je na prosle dane koje je proveo u Drugoj Aveniji, sa svojim prijateljima Klausom, Michaelom i Christianom. Zivot mu vise nije imao nikakvog znacenja. Zato ih je i doveo ovdje, na mjesto gdje su zajedno proveli rane trenutke svoje mladosti.

Mjesec je nestao, sakrio se iza mracnih sjena koje su prikrivale svaku nadu i bacale srecu u propast. Cud covjekova tada je nasla svoj mir ostavljajuci za sobom nerijesene misterije. Natrag se nije moglo.

“Kako je ovo postalo tako lose mjesto?” zapitaose Alex, dok su ostala trojica cijelo vrijeme sutila. Znali su o cemu se radi. Alexa je mucio zivot. Mucila ga je sudbina koju je tvrdoglavo zelio kontrolisati. Mucilo ga je vrijeme koje mu je preostalo do puta u drugi, bolji svijet. Mucio ga je tumor koji mu razara mmozak vec dovoljno dugo. Stvarnost je takodje nestala. Sjedinjujuci san i javu u jedno, nastala je cjelina koja vodi u krajnost, na mjesto zabranjeno za ljudsko oko.

Prisjecali su se svih onih trenutaka koji su cinili njihovo djetinjstvo boljim i zabavnijim. Tada je i sreca nestala. Vrijeme istice za znatizeljne. Svijet savrsenstva ceka na one koji zele ostati, a oni su htjeli. Strah je najstariji i najveci covjekov osjecaj*, ali ipak treba znati posmatrati. Oni su znali jer im se svidjelo to sto su vidjeli. Razaranje, propast, nistavilo, sve je to dio svakog zivog bica. Posmatrali su, a u svemu su vidjeli odraz sebe. Sada je i strah nestao. Nepoznata sudbina, ruka bozija i djelic sekunde potrebni su da se shvati vaznost nepostojece stvarnosti. Zivot je ionako precjenjena vrijednost za koju niko nije uspio pronaci svrhu. A cemu sve to?

Bez odgovora, samo su sjedili i uzivali u mutnoj realnosti. Alex vise nije pricao, nije imao dovoljno snage da preboli jos jednu noc. Pred ocima je vidio jaku svijetlost koja mu se oprezno priblizavala i saputala njegovo ime.

Utihnuo je negdje pred zoru.

Svaka uspomena prekrivena je tamnom sjenom, ali bez obzira na sve, blizili su se konacnom cilju. Sve sto cini zivot i smrt kao svakodnevnica naseg vremena, dovelo ih je do ludila kao jedinog izlaza.

Korak po korak, nestajali su u svitanju i bol je nestajala sa njima. Most koji spaja trenutke stvarnosti i usamnjene proslosti potonuo je je u dubinu neocekivane istine i za sobom je ostavio blijede tragove postojanja.

Na vrhuncu znanja sa trunkom razumjevanja nestali su, a kao da nisu ni postojali. Ugasili su se u pomracini svojih snova nadajuci se da su spoznali smisao zivota.

Ponovo tisina. Kisa je prestala padati, propuh je odlutao. Druga Avenija je ponovo bila sama. Jos jedan dan je osvanuo. Nova nada je rodjena.